top of page
Search

TUNEL

akcijanjestefan

TUNEL

„U svakom čoveku, u svakom narodu, postoji svetlost koja sija kroz tamu“ - Milutin Milanković

 

Stojim u tunelu gde nikada pre nisam stajao. Pada sitna „ostrvska kiša“ koja nije razlog što sam ovde. Podvožnjakom iz kog se rađa blaga uzbrdica i uliva u početak Brankovog mosta, u smeru ka Novom Beogradu, obično prođem trećom brzinom automobila. Kada je trasa Beogradskog maratona išla ovuda, deonicu sam ostavljao iza leđa srednje-brzim trkom.

 

Sada se ne vozim. Niti trčim. Stojim. samo stojim. Subjektivni osećaj? Letim kroz tunel kao dron u obliku rakete. Stojim a letim, kako je to moguće?

 

U povorci ljudi koji po mokrom asfaltu istinoljubivo koračaju jer im se čini da ništa drugo nema smisla, u ovom trenu toliko sadržajnom i otrgnutom od pukog protoka vremena da izgleda kako u njega staje čitav život u svom najživotnijem obliku, stojim u tunelu koji dobija značaj Izvoda iz Matične knjige rođenih. Zvižduci usana, fijuci pištaljki, zovovi vuvuzela, padanje „zrna“ vode u veću količinu vode na granici između kolovoza i trotoara i šumovi barjaka koji oštro seku „neveseo“ vazduh - zvuče kao prva strofa himne kojom se slavi rođenje slobode.



TUNEL

Gledam u veliku vlažnu mrlju koja se sa betonskog plafona u tunelu zidom spušta ka asfaltu. Jebote, ovde je sve što volim.

 

Ljudi su napolju, na otvorenom, na ulici, na nogama, u pokretu. Mladi su, ima i mlađih od mladih, kao i starijih od starih. Dišem po organskom taktu, kao pripadnik plemena koje je našlo nadzemaljsku svrhu življenja.

 

Gledam u razgolićene članke omladinaca koji su odlučili da žive proleće. Nikog nije briga za kišu, ona nije tema, kao što to ne bi bio ni sneg. Ne postoji loše vreme koliko postoji loša oprema. Ovde su ljudi opremljeni najboljom: čeličnom voljom da vrate život u individulani i kolektivni život. Nema kukanja. Jebote, ovde je sve što volim.



TUNEL

U tunelu ljudi među sobom dele sve. Paklu pljuga, grisine, smoki, energetske štanglice, vodu, kafu iz termosa, rakiju iz pljoske. „Uzmi, brate“. - Hvala, brate, imam -. Niko nikoga ne gleda popreko, nema mrštenja. Ako se pitate zašto bi i bilo, idite u Restoran Bela Reka da ručate siromašnu bivolju dušu sa prelivom od ćurećeg vrata i videćete gomilu „ljutih“ obrva.

 

Njima bi, pretpostavljam, u tunelu bilo previše hladno, i mokro, i prljavo i bljak, pa su ostali u toplom i udobnom da se jedni drugima beče u facu. Za desert vade kuglice od kašmira iz dlakavog pupka i gađaju se njima. Ko bude pogođen, časti dve crte kokaina drugaricu koja je odrasla bez roditelja ili je odrasla sa roditeljima koji su joj rekli da "zgrabi sve što joj život pruža".


Gledam u razgolićene članke omladinaca koji su odlučili da žive proleće. Nikog nije briga za kišu, ona nije tema, kao što to ne bi bio ni sneg. Ne postoji loše vreme koliko postoji loša oprema. Ovde su ljudi opremljeni najboljom: čeličnom voljom da vrate život u individulani i kolektivni život

TUNEL

U tunelu je sve što volim. Devojka je mahinalno zgazila čoveka, stavila oba dlana na njegovo rame i kroz oči rekla Izvinite, molim vas. Momak je podigao dlanove, prstima napravio srce u vazduhu i poslao ga bakici koja varjačom udara u poklopac šerpe. „Baci kobre da se igramoooo", akustično je.

 

Ne postavlja se pitanje zašto je povorka zastala kod podvožnjaka i kada će krenuti dalje - na most. Nije da žurimo. Ne gleda se u sat, nije važno šta nas čeka. Ovde nema prepričavanja, ogovaranja i zavisti. Ne nude se poslovne prilike, ni u najmanju ruku nije bitno šta moja firma može da ponudi tvojoj, koji tiket prolazi, gde ćemo na skijanje.

 

U tunelu se pravi buka i govori o onome što se u trenutku može videti. „Vidi, koji car s ovom kapom. Vidi baku legendicu - našminkala se“. Kao mali razgolićeni dečak koji na velikoj peščanoj plaži pronalazi granu drveta i diže je ka suncu da vidi hoće li će je improvizovati u skejt, pušku ili podmornicu, ovaj tunel i njegovi nastanjenici spremni su da maštom i kreativnošću produže rok trajanja prisutnosti.


U tunelu ljudi među sobom dele sve. Paklu pljuga, grisine, smoki, energetske štanglice, vodu, kafu iz termosa, rakiju iz pljoske. „Uzmi, brate“. - Hvala, brate, imam - 


TUNEL

Srećem drugaricu i preko njena dva saborca pružam joj ruku. Dodiruju nam se prsti i njoj se čini da je to dovoljno. Pre nego što je planirala šaku da vrati pored svog tela, stiskam je snažnije nego u prvi mah. Prolaze sekunde, i prolaze, i prolaze. Ne puštam je. Stežem vilicu. Gledamo se u oči koje se pune suzama.

 

Kao i svaki tunel, ovaj pri svome kraju ima svetlo. Vidim ga kroz barjak sa srpskom trobojkom. Čujem prvu strofu himne koja slavi rađanje slobode. Stojim, a osećam da letim kroz tunel kao dron u obliku rakete. Danas nismo potrošili ni jedan jedini dinar, a stekli smo veliko bogatstvo.

 

„Svetlost uma dolazi iz domovine“ - Milutin Milanković

287 views0 comments

Recent Posts

See All

DVA ŠRAFA

Comments


IMG_2426_edited.jpg

Ja sam Stefan Tošović, autor emisije Akcijanje, u kojoj bez rezerve, neposredno kroz akciju, u susretu sa visprenim i umešnim ljudima, isprobavam različite sportove, aktivnosti i veštine. Ovaj blog nastaje kao dopuna i podrška Akcijanju i mesto na kom ću, ovoga puta kroz pisanu formu, deliti svoje akcije, iskustva, zapažanja i poruke.

  • YouTube
  • Grey Instagram Icon
bottom of page