
Alarm mi zvoni u sedam, a bio sam budan i pre njega. Ne mogu da ocenim koliko, ali recimo da su mi oči bile otvorene bar 15 minuta pre nego što se čuo. Gasim ga odmah nakon prvog takta.
Ustajem pre Ljube. Sedam mu je rano, ali da je kojim slučajem osam a ja još uvek u krevetu, došao bi da duva kroz njušku u moju potkolenicu. Ako mu to prođe nezapaženo jer mi potkolenicu prekriva frotir, isto uradi u moju glavu koja je na otvorenom.
Sada je ustao čim je skontao da se oblačim i otvaram prozor.
Izlazimo u park iza zgrade. Ljuba zna da mu je ovo kratka šetnja pre mog treninga. Ja znam da treba da se ubrzam pa ću ga poslepodne izvesti na duže staze, na njegov trening. Kroz park prolaze dva mala psa, nedovoljno velika da se Ljuba istrči s njima.
Veličina nije bitna za trku, ali ova dva ortaka baš nisu bila zainteresovana. Ljuba je to uvažio iako mu je bilo teško da na prvu loptu shvati. Ostao je sa svojom loptom koju šteka u parku, a dva ortaka su otišla gajbi jer gazdarica kaže da su to kućni psi.
Sedam u Hondu koja pali „na pola ključa“ iako je proizvedena pre dve decenije. Samo jednom sam joj menjao set kvačila a popela je planina i planina. Hvala joj.
Spuštam se ka Slaviji, Nemanjina, pa Hotel Beograd da pokupim kafu. Šone šampion, barista, pravi kroasane i kafe istovremeno. Gosti pričaju, on radi. Reklo bi se poštena podela posla. Šone je jako pošten to znam.
Jednu šolju filter kafe pijem tu, drugu uzimam za poneti. Tu drugu me Šone obično časti, iako ne računam na to ali nekako uvek tako ispadne. Često Šone časti i prvu.
Prelazim Stari tramvajski most. Nema gužve jer ga ne koriste oni što čuvaju svoja kola od oštećenja. Valja sačuvati kola pre nego jetru.
Ide priča kako će Most biti srušen jer buka koja na njemu nastaje smeta zakupcima novih stanova u blizini. Nije da me pitate, nije da me iko pita, ali ako je do buke, nek most samo bude zatvoren za saobraćaj. Neka se pokuca na vrata apsolventima Arhitektonskog i umetničkih fakukteta, i neka njih 20 dobije budžet da na Mostu nešto osmisle i realizuju. Da ne kažem Berlin-fazon jer ovde nije bitan Berlin nego razumete fazon.
U kolima ide Jutarnji program Slovo Ljubve radija. Smireni su, ne unose tenziju i nema vesti. Ionako je najvažnije što Tanjug javlja - ja te volim.
Stižem u Blok 44, iza Piramide, gde je sala za penjanje. Trening je počeo u osam, dolazim pola sata kasnije zbog one kafe koja nije bila za poneti. Peče me koža na prstima od prethodnog treninga pa neću da se forsiram. Treniram ujutru, jer ako to ne uradim tad, za posle ne mogu da garantujem. Treniram na prazan stomak.
U sali je ortak Stefan koji je tu prvi put doveo našu drugaricu Anu da vidi gde se mi to penjemo. Kao što je nekad i mene prvi put doveo. Ne znam da me Ana fotka dok se penjem, ali posle vidim fotku na mrežama koju je podvukla trakom od Recondite-a, hirurga i Mocarta tehno zvuka. Ana ne zna da mi je to omiljeni lik, ni ja da je njoj, ali evo saznajemo.
Posle treninga idem sprat ispod, u teretanu, da na njihovom šanku kupim mlečni griz koji prave i drže u malim frižiderima. 100 kinti je, ukusan, ima ga, ima i kokosa u njemu, volim da ga pojedem posle treninga.
Vozim ka centru i probaću da se parkiram negde oko Hilandarske ulice. Tu parking zonu plaćam na mesečnom nivou jer sam prijavljen na Džordža Vašingtona ulicu. Posle nekoliko krugova, parkiram se baš u Hilandarskoj.
Neka se pokuca na vrata apsolventima Arhitektonskog i umetničkih fakukteta, i neka njih 20 dobije budžet da na Mostu nešto osmisle i realizuju
Za pola sata je podne, vreme kada doručkujem. Pa narednih osam sati jedem sve živo, ne biram, dosta slatkog, ali se zaustavim nakon osmog sata.
Ulazim u Šumatovac da pojedem picu na kojoj je sve. Bivolja mocarela, parmezan, pančeta, vrganji, jaje… Samo što burek nema preko. Ali profi sve, kapuzo brašno, svež pelat, napolitanski stil…
Nešto mi je čudno u restoranu ali ne mogu da skontam šta. Da, pun je gostiju, i osim dve slatke bakice i lika koji sedi sa lap-topom, uglavnom su tu muškarci u tanjim džemperima tamnih tonova, ispod kojih se nekima ne vidi ništa a nekima viri košulja sa manjom ili većom kragnom.
Podne samo što nije, sreda je.
Povezao sam stvari na sledeći način: prekoputa je Opština Stari Grad, bliže se politički izbori i kreću šuškanja. Čini mi se da vidim i momka koji je trenirao fudbal kad i ja, u GSP Poletu, ali je stariji i ne znamo se lično i nisam siguran kako se zove a nisam siguran ni da je to on.
Odvajajući stopalo od poda prstima, klima desnom nogom najviše iz kolena. Desnom rukom drži paklicu cigareta, recimo da je neka od onih Danhil. Ne drži je nego vrti, srednji prst mu je na ćošku paklice koja je dijagonalnim ćoškom od tog oslonjena na sto. Tako oslonjenu, palcem je rotira u jednu stranu i paklica na braon stolu od drveta pravi piruetu kao umetnička klizačica ne gustom ledu u Pekingu.
Očekivao sam da svakog trenutka počne da pravi kolutiće od dima koji izbacuje kroz usne. Nije se desilo.
Završavam picu i već na poslednjem zalogaju tražim račun. Imam taj običaj kada jedem sam, verovatno zato što ne pušim i retko pijem vino, pa mi to vreme nakon što sve sažvaćem nije od značaja nego gledam da što pre izađem. Verovatno me i Ljuba na to navikao. A možda mi ova gužva koju sam zatekao ne prija, toliko džempera i cigareta. Mada ne detektujem da je do toga. Završio sam svoj jak doručak i mogu dalje.
Pre plaćanja pitam pica majstora šta će da popije. Neko mi je nekad negde rekao da je pica majstora uvek bolje pitati šta će da popije nego častiti ga kešom. Možda mi je ćale to rekao, vrlo moguće. I to vrlo verovatno baš prekoputa, u restoranu Pod Lipom, gde je sad DM. Tamo me je vodio kao klinca. Sećam se konobara koji me uči tehnici sa kašikom i viljuškom kojom se po bontonu jedu špageti.
Na vazduhu sam, u 13 časova treba da budem u "ofisu" koji je na početku Ulice Kneza Mihaila. Razmišljam kako Šone šampion, barista, pravi kroasane i kafe istovremeno. Gosti pričaju, on radi. Reklo bi se poštena podela posla. Šone je jako pošten to znam.
Comments